Povijest pisanja eseja u engleskoj književnosti odražava evoluciju intelektualne misli, književnog stila i kulturnih prioriteta kroz stoljeća. Esej, kao fleksibilan prozni oblik, prešao je put od osobne refleksije do formalnog argumenta, te od moralne pouke do modernog eksperimentiranja.

Engleski esej nastao je u 16. stoljeću, pod utjecajem Michela de Montaignea, koji je uveo osobni i refleksivni oblik. U Engleskoj je Francis Bacon razvio formalni, sažeti i aforistički esej.

U 18. stoljeću esej je procvjetao kroz periodične publikacije poput The Spectatora Josepha Addisona i Richarda Steelea, usredotočujući se na društvena i moralna pitanja. 19. stoljeće učinilo je esej osobnijim i književnijim kroz pisce poput Charlesa Lamba i Williama Hazlitta.

U 20. stoljeću, esejisti poput Virginije Woolf i Georgea Orwella proširili su ga u medij kritike i društvenog komentara. Danas se esej nastavlja pojavljivati ​​i u akademskom i u digitalnom obliku.