Priča o VODOTORNJU

Priča o VODOTORNJU

Rijetki su gradovi na svijetu koji se riječnim tokovima povezuju s drugim gradovima. Stoga je o njima uvijek zanimljivo čitati, slušati i, naravno, posjetiti ih. Jedan od takvih je grad Vukovar, smješten na Dunavu koji, na svom putu prema Crnome moru u koje se izlijeva, spaja Vukovar s europskim središtima: Bečom, Bratislavom, Budimpeštom.

Ta velika europska rijeka kroz povijest je bila iznimno značajna, kako zbog prometa i gospodarstva, tako i zbog granica; upravo je Dunav bio državna granica Rimskog, Bizantskog i Osmanskog Carstva. No, Vukovar svoju prošlost piše daleko prije, još u prapovijesno doba u kojem su stare civilizacije itekako znale iskoristiti dobrobiti rijeke i odlučile podići naselje na ovome mjestu.

U suvremeno doba također su se važnima pokazali geografski položaj i prirodni resursi koje Dunav pruža gradu. Još je prije Prvoga svjetskoga rata uz rječicu Vuku podignut vatrogasni vodotoranj. Od 1911. do 1913. izrada projekta povjerena je domaćem inženjeru Franu Funtaku koji je upotrijebio armirani beton.

Kraljevska vlast, međutim, nije podržala ideju da se na Zvonimirovu trgu izgradi vodotoranj ponajprije zbog njegove visine koja ne bi odgovarala niskoj arhitekturi u njegovoj okolici. No, zbog previše prašine i muljevite vode koja se u njemu stvarala nekoliko desetljeće kasnije odlučeno je da se sagradi novi koji bi, osim za gašenje požara, koristio građanima za opskrbu pitkom vodom.

Vodotoranj koji danas postoji sagrađen je 1966. godine.

Kako su pisale tadašnje Vukovarske novine „ovaj vodotoranj na nadmorskoj visini od 156,33 metra bit će jedan od najviših, najsuvremenijih i po kapacitetu rezervoara najvećih vodoopskrbnih u Europi.“

Građevinska visina samog tornja je 50,33 metra, a u sastavu vodotornja, na 34 metru (140,05 m nadmorske visine) izgrađen je i restoran, iznad kojeg je „čelična čaša“ – rezervoar s 2 200 kubnih metara vode. U izgradnji vodotornja ugrađeno je 2 200 kubnih metara betona i 127 tona željeza. Restoran kapaciteta za 56 osoba imao je svoju kuhinju i sanitarne uređaje. Dolazak u restoran bio je omogućen dizalom za tri osobe, ali i stubištem. Vanjske stijene restorana bile su izrađene od duplog stakla od 4 mm u aluminijskim okvirima, omogućujući prekrasan panoramski pogled na Vukovar i okolicu. Nažalost, već 1970.g. restoran je zatvoren zbog pucanja rezervoara i izlijevanja vode u restoran. Bio je još jedan pokušaj 1972.g. da se nakon saniranja štete ponovno otvori restoran, ali se od toga vrlo brzo odustalo.

Ciljano uništavanje u Domovinskome ratu nije ga uspjelo srušiti. Vodotoranj je za cijelo vrijeme rata stajao na istome mjestu. Zbog svoje specifične arhitekture postao je simbol grada. Iako oštećen, u tijeku je obnova kojom će se vratiti nekadašnja ljepota ove građevine, s restoranom i muzejom na vrhu tornja.

Preostaje nam samo pričekati dovršetak obnove. A onda se uputiti u Vukovar i s vodotornja uživati u pogledu na Dunav i cijeli grad!

 

Izvor: Historicart.com.hr