Priča o karnevalu

Priča o karnevalu

"Neobično karnevalsko jutro"

 

Jutarnju maglu raspršilo je sunce grijući pločnik glavne venecijanske rive.

Jato galebova rasporedilo se na vrhove usidrenih gondola. Udarajući od drvene stupove za koje su bile privezane, gondole su proizvodile zvuk poput trombona koji svoju dionicu svira u pijanu.

Mnoštvo je stajalo ispred Duždeve palače, a među njima i maskirani glumci u srednjovjekovnoj karnevalskoj odjeći. Imitirajući i pjevajući prikupljali su novac u škrabicu na pločniku.

„Ubaci i ti koju libru.“ – reče mi jedan od galebova stojeći uspravno na drvenoj gredi.

Drugi me dotakne nogom po desnom ramenu dok su mu krila još bila raširena i reče: „Malo ću odmoriti. Ne vrijedi letjeti po ovakvoj gužvi, a još manje hodati pločnikom.“  Ne čekajući moje odobrenje on rasklopi krila i spusti se s obje noge na moje lijevo rame.

Žamor svjetine odjednom prekine glasan i dubok muški glas:

„Kakva je to buka u jutarnjim satima? Zar nam nije obaviti zakletvu prije odlaska u pohod namjesto dokoličarenja?“

Podigoh se na prste da vidim tko zapovijeda, no moju znatiželju prekine netko od okupljenih: „Na Vašu zapovijed, presvijetli dužde!“

Svjetina se stala dijeliti kako bi duždu oslobodila prolaz. „Živio naš dužd!„ – čuo se još jedna povik.

„Netko je uspio u svojoj maski.“ – rekoh nasmiješeno ptici na ramenu. No ptica ništa ne odgovori, već kimne glavom zapovjedivši da krenem za duždem prema crkvi sv. Marka.

Zaustavivši se ispred ulaza katedrale dužd se okrene te mi reče: „Zatražit ćeš pomoć od sveca jer od sada ti si zapovjednik mojeg pohoda. Oslobodit ćeš tvrđavu od neprijatelja i na njoj, u znak pobjede, zavijoriti zastavu.“

Blago se osmjehnuvši osjetim veliko samopouzdanje tim duždevim riječima.

Ptica me opet upozori; trebalo je ući u crkvu i izgovoriti riječi koje će svetac uslišiti.

Dužd je stajao iza mene dok je svjetina čekala vani.

Pogledah u njega i on mi mimikom lica dade znak da mogu krenuti s molitvom.

Tišina u crkvi i svjetlost s oslikanih rozeta oživjeli su biblijske freske na zidovima. Osjetih naglo lupanje srca i znoj kako se spušta niz lice prema bradi. To mi na tren skrene pažnju od zadatka koji mi je postavljen…

…zvono na crkvi već je neko vrijeme zvonilo, a sunce sijalo u svojoj punoj snazi. Otvorih oči i dotrčih do balkona. S njega je pogled padao na zavičajno more, daleko od Venecije. Galebovi su kružili iznad morskog plićaka nadajući se ulovu kakve ribe koja povremeno iskoči iz mora.

Osjetih da se znoj povukao i lupanje srca je prestalo. „Ovogodišnji je karneval ipak bio pod maskama.“ – pomislih zadovoljno.

 

 

 

B. Glavan (autorica priče)

www.historicart.com.hr